Znanstvena utemeljenost psihodramske psihoterapije

Odgovori na 15 pitanja Europske Asocijacije za Psihoterapiju (EAP)

Uredili Michael Wieser, Pierre Fontaine i Judith Teszáry

link na originalni članak na engleskom – http://www.fepto.com/organization/scientific-validation-of-psychodrama-therapy

Uvod

Klaus Ottomeyer i Michael Wieser devedesetih su godina dvadesetog stoljeća za austrijsku vladu napisali rad o znanstvenoj utemeljenosti psihodrame. Rad na njemačkom jeziku možete pronaći na sljedećoj poveznici: under https://campus.uni-klu.ac.at/studien/lvkarte.jsp?rlvkey=53809&sprache_nr=35 (Documents/Training/OeAGG/Informationspapier_ueber_die_methodenspezifische.rtf) i u tiskanom obliku (Ottomeyer i Wieser, 1996). Stručno mišljenje o navedenom također možete pročitati na https://www2.uni-klu.ac.at/claroline/160321 (Documents/ Training/OeAGG/expert opinion) i u pregledu europskog psihodramskog istraživanja. U Njemačkoj postoji dokumentacija za znanstveni odbor za psihoterapiju (Burmeister, Leutz, & Diebels, bez datuma) i novi udžbenik (Ameln, Gerstmann i Kramer, 2004). Jorda, Ottomeyer, Rabl, Schigutt i Wieser napisali su članke za rječnik psihoterapije (Stumm i Pritz, 2000), za austrijski priručnik iz psihodramske terapije (Fürst, Ottomeyer i Pruckner, 2004) i za enciklopediju psihoterapeuta (Stumm, Pritz, Voracek, Gumhalter i Nemeskeri, 2005).

Ovaj modalitet mora biti znanstveno utemeljen. Znanstvena utemeljenost utvrđuje se odgovaranjem na narednih petnaest pitanja, odnosno ispunjavanjem narednih petnaest kriterija:

1. Modalitet ima jasno definirana područja provjere, primjene, istraživanja i prakse.

Provjera/istraživanje: Postoje različita područja istraživanja u psihodrami. Kipper i Ritchie (2003) autori su posljednje kvantitativne meta-analize. U tiskanom obliku postoje kvalitativne analize studija slučaja (Kipper) te alatka koja pomaže pri utvrđivanju spontanosti (Kipper). Treadwell, Lavertue, Kumar i Veeraraghavan (2001) revidirali su mjerilo grupne kohezije (Group Coheson Scale) i mjerilo osobnog stava (Personal Attitude Scale-II) (Kellar, Treadwell, Kumar i Leach, 2002). Sociometrija se razvija unutar inventara socijalnih mreža (Social Networks Inventory) (Treadwell, Leach i Stein, 1993). Wieser (2003, 2004) izučava istraživanje o diferencijalnoj psihodramskoj terapiji naručeno za 10. reviziju Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema (MKB-10).

Primjena/praksa: Modalitet se može primijeniti u tretiranju poremećaja koji se teško tretiraju drugim psihoterapijama (psihoza, delinkventno ponašanje, mentalne retardacije itd.)

2. Demonstrirano je da je modalitet temeljen na znanju i kompetenciji unutar svog područja dijagnoze/procjene i/ili terapije/intervencije.

 Dijagnoza/procjena i terapija ne moraju nužno biti odvojena područja. Psihodramska igra može se koristiti i kao dijagnostički instrument. Sociometrijski testovi i socijalni atom izvorni su dijagnostički instrumenti. Zahvaljujući njima, dijagnoza može biti postavljena ne samo za pojedinca, već i za grupu. Na sljedećoj poveznici možete pronaći bibliografiju o dijagnozi i sociometriji: https://www2.uni-klu.ac.at/claroline/160321 (Documents/Diagnosis/Literature).

3. Modalitet posjeduje jasnu i dosljednu teoriju o ljudskom biću, terapijskom odnosu te zdravlju i bolesti. Lars Tauvon

J.L. Moreno još je 20-ih godina prošlog stoljeća formulirao prvu ljudsku interpersonalnu teoriju. Mentalna aktivnost ljudskih bića uvjetovana je njihovim odnosima s drugim ljudskim bićima (Ottomeyer i Wieser, 1996). Dijada je najmanja moguća jedinica.

Čak kada je i potpuno izolirano, ljudsko biće u svom je unutarnjem svijetu u odnosu sa svojim predodžbama o drugima.

Sukladno tome, Moreno je razvio ideju grupne psihoterapije temeljenu na iskustvima koja je stekao već tijekom 20-ih godina prošlog stoljeća. Svoju ideju izložio je 1931. godine na Američkom psihijatrijskom kongresu. Ta ideja bazirana je na uvjerenju da u terapijskoj grupi svaki član može pridonijeti terapijskom procesu svih drugih članova grupe. Moreno je taj fenomen opisao kao zajedničko svjesno ili nesvjesno stanje u grupama.

Moreno je (kontinuiranu) rezonanciju između pojedinaca nazvao tele-fenomenom i opisao ga kao interindividualni perceptivni proces koji uključuje emocionalne reakcije. Jedna od njih je i transfer. Tele se izvorno opisuje kao sila koja oblikuje sociometrijsku mrežu. Morenovo istraživanje ranih tridesetih bilo je usredotočeno na proučavanje sociometrijskih struktura grupa putem sociometrijskih testova. Sociometrijski test temeljen je na pojedinčevom odabiru druge osobe, sukladno specifičnim kriterijima. Zbog tog naglaska na pojedinčevu slobodu izbora, psihodramu se svrstava u filozofsku tradiciju egzistencijalizma koja potječe od filozofa poput Kierkegaarda, Heideggera i dr.

Psihodramska teorija ličnosti zapravo je teorija uloga. U usporedbi s psihoanalitičkom teorijom koja je najrazrađenija, teorija uloga puno manji naglasak stavlja na strukturu te je više policentrična i fleksibilna te manje podložna etiketiranju unutar dijagnostičke klasifikacije. Dijagnostička klasifikacija temelji se na analizi funkcionalnog repertoara uloga koji posjeduje neki član grupe.

Moreno ulogu definira kao „funkcionalnu formu koju pojedinac preuzme u onom trenutku u kojem reagira na određenu situaciju u koju su uključene druge osobe ili predmeti. Simbolični prikaz te funkcionalne forme koju percipiraju taj pojedinac i druge osobe naziva se ulogom. Forma se stvara pomoću prošlih iskustava te kulturoloških obrazaca uvjetovanih društvom kojeg je pojedinac dio. Svaka uloga fuzija je osobnih i kolektivnih elemenata. Svaka uloga ima dvije strane – onu privatnu i onu kolektivnu.“ (Moreno, 1961)

Prema Morenu, postoje psihosomatske uloge (koje predstavljaju fiziološke funkcije), društvene uloge (koje predstavljaju kulturna stajališta) i psihodramatske uloge (koje predstavljaju intimne osobne veze). Svaka uloga ima kognitivni, emocionalni i bihevioralni aspekt. Uloge se može proučavati i analizirati sada i ovdje na psihodramskoj pozornici.

Analiza uloga dobra je procjena razine na kojoj pojedinac može funkcionirati u svojoj okolini. U svakoj je situaciji važno funkcioniranje adekvatne uloge. Obilje adekvatnih uloga može se smatrati mjerilom dobrog zdravlja. Manjak adekvatnih uloga može se usporediti s psihoanalitičkim konceptom restrikcije ega. Postoji mnogo abnormalnosti u igranju uloga koje se mogu smatrati dijagnostičkima. Važne uloge mogu biti nerazvijene ili nepostojeće. Krive uloge mogu posjedovati pretjerano razvijeni karakter koji onemogućuje razvijanje adekvatnijih uloga. Uloge koje se formiraju u djetinjstvu u odnosu na važne osobe često imaju bitan i nesvjestan utjecaj na odnose u odrasloj dobi. To je mehanizam koji se tradicionalno opisuje kao transfer, a koji na jasan način opisuje i transakcijska analiza.

Ostali važni koncepti psihodrame su spontanost i kreativnost. Moreno definira spontanost kao sposobnost da na nov i adekvatan način reagiramo na staru situaciju ili da na adekvatan način reagiramo na novu situaciju. Spontanost je dakle nužna kako bismo kreativno reagirali. To znači da nas vodi implicitno znanje. Navedeno je usporedivo s konceptom kairosa (Stern, 2004) koji podrazumijeva točan trenutak u kojem je neposredno djelovanje krucijalno ukoliko priželjkujemo pozitivan ishod. U psihoanalizi, zahtjev da klijent slijedi glavno pravilo te analitičarevo slobodno usmjeravanje pažnje mogu se protumačiti kao primjeri spontanosti koji ne uključuju fizičku akciju.

Još jedan bitan koncept je onaj „istinskog susreta“. Većina psihodramskih tehnika razvija se kako bi se dala prednost susretima uloga između klijenta i važnih ljudi iz njegovog života ili između različitih unutarnjih dijelova (uloga) klijenta. U terapijskom odnosu postoji ravnopravniji odnos. Klijent može na neki način provoditi vlastitu terapiju (odnosno dati sadržaj), ali psihodramatičar vodi proces i koristi tehnike. Psihodrama je obično grupna terapija i članovi grupe jedni drugima služe kao ko-terapeuti. Ovaj naglasak na susretima kao krucijalnim faktorima promjene Moreno je podijelio sa svojim suvremenikom, Martinom Buberom. Daniel Stern kasnije je osmislio izraz intersubjektivnost za taj (uglavnom implicitan) proces. Prvo ga se proučavalo na primjeru majke i djeteta, a kasnije se ustanovilo da je karakterističan za sve susrete, pogotovo u terapijskom procesu, u kojem predstavlja „općeniti“ neverbalni faktor. Neurofiziološka istraživanja sugeriraju postojanje nove vrste neurona, tzv. „zrcalnih neurona“ – postavka je da neuroni promatrača zrcale ono što promatrana osoba čini. Smatra se da je to genetički mehanizam preživljavanja koji služi tome da bi se održala komunikacija i kohezija u grupi.

Gore spomenuti koncept tele, u biti prvotni naziv koji je Moreno nadjenuo intersubjektivnom procesu, u suglasju je s ovim modernim gledištima temeljenima na promatranjima i neurofiziologiji.

Psihodrama bi se također trebala smatrati pretečom teorije sustava zbog njenog interpersonalnog pristupa, ranog sociometrijskog istraživanja o strukturama grupa i opisima socijalnih atoma i mreža. Ova gledišta dodatno su elaborirali australijski psihodramatičan Anthony Williams te britanski psihodramatičar i obiteljski terapeut Chris Farmer.

Psihodramski kriteriji za zdravlje mogu se sažeti na sljedeći način:

• Razvoj funkcionalnih, fleksibilnih uloga koje su prikladne za stvaranje života koji će biti emocionalno i društveno zadovoljavajući.
• Razvoj spontanosti (koja je vjerojatno genetski prisutna pri porodu, služeći kao faktor preživljavanja) koji je možebitno patio zbog emocionalnih i okolinom uvjetovanih deficita. Moreno je rano razvio „testove spontanosti“ – standardne životne situacije u kojima je subjekt improvizacijom morao doći do rješenja.

4. Modalitet ima metode koje su specifične za taj pristup, a koje generiraju razvoj u teoriji psihoterapije, demonstriraju nove aspekte u razumijevanju ljudske prirode i vode ka načinima terapije/intervencije. Lars Tauvon

Korijeni psihodrame su u eksperimentalnom kazalištu. To boja tehnike koje su se razvile iz drame. Moreno je izjavio da dramu želi uzeti (profesionalnim glumcima) i ponovno je dati običnom čovjeku za njegove vlastite potrebe. Moreno je bio neumorni izumitelj tehnika, od kojih su se mnoge koristile u okvirima drugih terapija npr. tehnika vrućeg stolca u Gestalt terapiji, kognitivnoj terapiji i obiteljskoj terapiji.

Psihodramska pozornica sama po sebi predstavlja sastavnicu. Može je se tumačiti kao mjesto na kojem klijenti projiciraju svoje unutarnje svjetove na van. Prednost pozornice (osim konkretizacije) jest u tome što dopušta pokret u vremenu i prostoru i između stvarnosti i mašte. Postavljanje scene, što podrazumijeva fizički pokret, vizualizaciju i povremeno obraćanje pažnje na „nebitne“, ali nabijene elemente, također aktivira proces sjećanja, ali i emocije, koje mogu usmjeravati dramu. Sama drama sastoji se od toga da klijenti igraju improvizirane scene uz pomoć terapeuta i članova grupe.

Brojne se tehnike mogu koristiti za poticanje susreta i analiziranje važnih uloga. Zamjena uloga je najvažnija tehnika i razdvaja psihodramu od drugih vrsta igranja uloga. Ta tehnika podrazumijeva potpuno „ulaženje u kožu“ druge osobe (i doživljavanje sebe samog kroz perspektivu druge osobe). Poteškoće u izvedbi imaju dijagnostičku vrijednost.

Ova tehnika pomaže u razotkrivanju projekcija, reakcija uslijed transfera te nesvjesne konstelacije uloga. A zbog psihodramske akcije, ta tehnika često pruža trenutačni uvid, emocionalno otpuštanje i istovremeno kognitivno razumijevanje (katarza).

Još jedna tehnika jest tehnika dubliranja, koja se može koristiti na razne načine, no primarno kako bi se razotkrile važne skrivene uloge klijenta. Tu je još i tehnika zrcaljenja koja dopušta klijentu da svjedoči interakciji iz uloge promatrača, što mu može dati spoznaju o adekvatnoj ulozi. Ostale važne tehnike su projekcije budućnosti i „surplus reality“ (više od realnosti, viša dimenzija stvarnosti) koje se koriste u svrhu pripreme za nove situacije i razmatranja toga koje su uloge mogle biti neophodne za bolji ishod neke traumatične situacije. Ideja stvaranja više adekvatnih uloga za nošenje s budućnošću slično je razmatranju „iznimki“ u terapiji usmjerenoj na rješenje (de Shazer).

U psihodrami se podrazumijeva da članovi grupe aktivno sudjeluju. Igrati ulogu u nečijoj psihodrami važno je iskustvo terapijskog učinka koje produbljuje razumijevanje i pomaže u otkrivanju novih, korisnih uloga. Većina članova grupe potvrđuje da osjeća jaku empatiju dok promatra odigravanje nečije drame, prolazeći time kroz vlastite terapijske procese. Završni dio grupne psihodramske seanse zove se sharing. To je obično zbijeni trenutak u kojem članovi grupe jedni s drugima dijele što su osjetili i iskusili tijekom odigravanja nečije drame.

Proces u psihodramskoj grupi koja se redovito sastaje u suštini je sličan procesu u bilo kojoj terapijskoj grupi. Često iskustvo je da stavljanje naglaska na akciju ubrzava proces i pospješuje terapijski učinak.

Može se pretpostaviti da aktivne psihodramske tehnike u sklopu kojih se koristi implicitno pamćenje pospješuju ono što Daniel Stern naziva intersubjektivnim momentima koji su nužni za razvojni progres klijenata, ali i novorođenčadi. Kao što smo ranije spomenuli, psihodramske tehnike dizajnirane su tako da pospješe interpersonalne susrete kroz direktni dijalog ovdje i sada, kao i razvoj zajedničkih emocionalnih trenutaka – njih hrani implicitno pamćenje, primjerice tjelesne senzacije. Stoga pretjerano naglašavanje eksplicitnog verbalnog materijala nije toliko nužno.

Moreno je govorio o konceptu recipročnosti. Riječ je o empatiji, tele-fenomenu (Zweifühlung), međusobnoj rezonanciji među ljudima i njihovim temama.

Možete pročitati stručno mišljenje o psihodramskoj terapiji kao znanstvenom psihoterapijskom modalitetu (Wissenschaftlicher Beirat Psychotherapie, 2001) – priznata su temeljna istraživanja o povećanju empatije, atribucije i grupne percepcije.

5. Modalitet uključuje procese verbalne razmjene, uz svijest o neverbalnim izvorima informacija i komunikacije.

Psihodrama je akcijska metoda. Pacijent ne samo da govori, već nešto i predstavlja. Dubliranje i zrcaljenje su metode koje se koriste za naše i pacijentovo razumijevanje njegovih vlastitih akcija i načina na koje se njegovo tijelo izražava.

6. Modalitet nudi jasno obrazloženje za terapiju/intervencije koje pridonose konstruktivnoj promjeni onih faktora koji uzrokuju ili perpetuiraju bolest ili patnju.

Lambert, Garfield i Bergin (2004) napisali su da su zajednički faktori sljedeći:

• Odučavanje od starih obrazaca reagiranja i stjecanje novih: ovo se može pročitati u svakom psihodramskom priručniku pod definicijom spontanosti i kreativnosti.
• Brižni odnosi: J.L. Moreno, osnivaču psihodrame, tele kao koncept bio je glavni cilj, a to podrazumijeva međusobnu empatiju.
• Toplina
• Podrška
• Pažnja
• Razumijevanje
• Prihvaćanje
• Katarza: za Morena je katarza bila važan faktor
• Uvjerenje

Direktivne tehnike i direktivni modaliteti navodno su bolji (Lambert, et al., 2004, 812); psihodrama pripada direktivnim metodama.

P.F. Kellermann (1992) napisao je knjigu o terapijskim faktorima u psihodrami.

Katarza uslijed integracije nije samo abreakcija (odreagiranje) ili čišćenje osjećaja, npr. ljutnje prema ocu, već pročišćavanje, reorganizacija uma te integracija osjećaja u jednu cjelinu. Primjerice, integracija ljubavi i ljutnje prema ocu.

Uvid uslijed akcije više je od intelektualnog razjašnjenja; uvid u naš odnos stječemo ulaženjem u ulogu našeg oca.

Riječ je o spomenutom pojmu surplus reality jer pojedincu na neki način dopušta da učini stvari koje je nemoguće učiniti u stvarnom životu: primjerice, vidjeti stvarnost očima vlastitog oca.

Austrijanac Wieser (2002) napisao je rad o iscjeljujućim faktorima: https://www2.uni-klu.ac.at/claroline/160321 (Documents/healing factor). Nije jednostavno razlučiti između iscjeljujućih faktora u psihoterapiji. Određeni iscjeljujući faktori direktno su povezani sa samim psihoterapijskim modalitetom. Kao psihodramske iscjeljujuće faktore možemo navesti glavne tehnike dubliranja, zamjene uloga i zrcaljenja. Općeniti iscjeljujući faktor najčešće je psihoterapeutski odnos, koji funkcionira u svakom modalitetu. Stoga se u psihodrami koriste izrazi susret i tele. Naravno da je osobnost psihoterapeuta iscjeljujući faktor, kao i pacijentova okolina zajedno s njegovom privatnim i poslovnim socijalnim mrežama. Svi iscjeljujući faktori djeluju zajedno.

7. Modalitet ima jasno definirane strategije koje klijentima omogućuju razvijanje nove organizacije iskustva i ponašanja.

Psihodrama može služiti kao laboratorij ljudskih odnosa i dopustiti istraživanje interpersonalnih odnosa u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti te eksperimentiranje s njima.

8. Modalitet nudi otvorenost za dijalog s drugim psihoterapijskim modalitetima o njegovoj teoriji i praksi. Lars Tauvon

Postoji popriličan broj psihoterapeuta iz različitih škola koji su počeli primjenjivati psihodramske tehnike u sklopu vlastitog teorijskog okvira. Jungovska psihodrama potječe iz Italije i Švicarske (Maurizio Gasseau, Giulio Gasca i Wilma Scategni u Italiji, Hellmut i Ellynor Barz s Carl Gustav Jung Instituta u Švicarskoj). Psihoanalitička psihodrama jaka je u Francuskoj. Njen najpoznatiji zagovornik u SAD-u jest Sandra Garfield. Glavna tehnika Gestalt terapije adaptacija je i genijalna nadogradnja Morenove originalne tehnike monodrame. Gestalt terapija izvorno je bila individualna terapija u grupi, ali se razvila u interpersonalnom smjeru zahvaljujući korištenju mnogih psihodramskih tehnika. U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji (Downing, 1996) „gestalt dijalozi“ koriste se na sličan način kako bi se na interpersonalan način shvatio materijal koji se probudi uslijed rada na tijelu. I obrnuto, psihodramatičari često koriste tjelesno orijentirane tehnike (Carlos Chan, Ildri Ginn i dr.).Popriličan je broj psihodramatičara prvo prošao kroz psihoanalitički trening, što je poslužilo kao baza za plodne dijaloge i sintezu. Među njima su argentinski psihodramatičari Dalmiro Bustos i Monica Zuretti. Među njih se ubraja i Paul Holmes, britanski psihijatar koji je 1992. godine napisao opsežnu knjigu naziva The Inner World Outside o tome kako teorija objektnih odnosa može rasvijetliti psihodramsku praksu. Lars Tauvon (2001) napisao je članak naziva A comparison of psychoanalytic and psychodramatic theory from a psychodramatist’s perspective.

U ranijem su odlomku spomenute sličnosti između psihodrame i sistemske teorije. Australac Anthony Williams napisao je dvije knjige u kojima se bavi upravo tom tematikom: The Passionate Technique: Strategic Psychodrama with Individuals, Families and Groups (1989) i Forbidden Agendas: Strategic Action in Groups (1991). Britanski psihijatar i obiteljski terapeut Chris Farmer napisao je Psychodrama and Systemic Therapy (1995) te se posebno referirao na svoj rad s obiteljima. J.L. Moreno bio je jedan od prvih koji je tretirao obitelji (dvadesetih godina prošlog stoljeća u Austriji, tridesetih godina u SAD-u) te, između ostalih, inspirirao Nathana Ackermana na oformljivanje njegove obiteljske terapije bazirane na psihoanalizi. Virginia Satir bila je pionir obiteljske terapije koja je također rano usvojila psihodramske tehnike te ih nastavila nadograđivati.

Psihodramske tehnike koriste se u kognitivno-bihevioralnoj terapiji. Ovo je poprilično razumljivo ako se uzme u obzir da su situacijske tehnike, a posebice tehnike razotkrivanja, korisne za modifikaciju ponašanja. U tom su kontekstu te tehnike odavno korištene u psihodrami.

Ukratko, klasična psihoterapija temeljena je na Morenovoj terapiji te se od 1920-ih razvijala sukladno kliničkim iskustvima i teoriji, kao i većina drugih psihoterapija. Rana istraživanja bila su više sociološka nego klinička. Postoji manjak kontroliranih istraživanja o ishodima i naravno da postoje i etičke i praktične poteškoće kada je u pitanju osmišljavanje dovoljno dobrog modela koji će iznjedriti uvjerljive brojke. Pretpostavimo da i za psihodramu trebaju vrijediti glavni rezultati Garfield i Bergina o većoj važnosti terapeutove osobnosti i terapeutskog odnosa nego određene tehnike. Uobičajeno gledište temeljeno na subjektivnom iskustvu izvođača koje sugerira da je psihodrama možda učinkovitija od terapija koje se jako oslanjaju na eksplicitni materijal još uvijek nije statistički potkrijepljeno te stoga ne može biti korišteno kao jak argument. Možda bi istraživanje procesa uz pomoć video tehnika bio bolji način da se rasvijetli učinkovitost psihodrame.

9. Modalitet ima način da metodički opiše odabrana područja istraživanja te metode terapije/intervencije koje mogu koristiti i drugi kolege.

Neke tehnike grupne igre i igre svijeta koriste se i na druge kreativne načine te su integrirane i u druge terapije.

10. Modalitet povezujemo s informacijama, koje su posljedica svjesne autorefleksije i kritičke refleksije drugih profesionalaca.

Tridesetih godina prošlog stoljeća Moreno je razvio teoriju uloga inspiriranu sociologom G.H. Meadom. Danas su neki psihodramatičari inspirirani neurolozima (zrcalni neuroni) i D. Sternom (2004) kada razvijaju teorije o dubliranju.

11. Modalitet nudi novo, diferencirano i karakteristično znanje u domeni psihoterapije.

Uz pojašnjenje četvrte točke, stručno mišljenje o psihodramskoj terapiji kao znanstvenom modalitetu psihoterapije (Wissenschaftlicher Beirat Psychotherapie, 2001) dalo nam je primjer kako emocionalna promjena u zamjeni uloga može postati temeljem različitih psihoterapijskih modaliteta.

12. Modalitet se može koristiti zajedno s drugim pristupima koji se smatraju dijelom znanstvene psihoterapije tako da s njima može dijeliti temelje.

Psihodramska terapija ide ruku pod ruku s bihevioralnom terapijom, akcijskom terapijom, igranjem uloga, probavanjem uloga, treniranjem uloga, bihevioralnom dramom, psihodinamičnom terapijom (analitičkom psihodramom), grupnom psihoterapijom (Moreno je ovaj pojam predstavio svijetu 1931. na konferenciji psihijatara), dječjom terapijom, obiteljskom terapijom i terapijom za parove, iskustvenom terapijom, integrativnom terapijom (Petzold), humanističkom psihologijom, egzistencijalnom terapijom (Verhofstad, 1999), Gestalt terapijom (tehnika prazne stolice), hipnoterapijom, ekspresivnom art terapijom, kreativnom terapijom, glazbenom terapijom (Joseph Moreno), dramaterapijom i kazališnom terapijom.

13. Modalitet opisuje i prikazuje koherentnu strategiju razumijevanja ljudskih problema i eksplicitan odnos između metoda terapije/intervencije i rezultata.

The Effectiveness of Psychodramatic Techniques: A Meta-Analysis (Kipper i Ritchie, 2003) („Učinkovitost psihodramskih tehnika: Meta-analiza“)
Recenzirao Michael Wieser, uredio David Kipper

Ranije istraživanje o učinkovitosti psihodrame (npr. Kipper, 1978; Kellermann, 1982; Rawlinson, 2000) pokazalo je da psihodrama potiče „promjenu ponašanja u ljudi s poremećajima prilagodbe, antisocijalnim poremećajem i srodnim poremećajima“ (Kellermann, 1982) i „pomaže im razviti samopouzdanje kako bi promijenili dijelove svog ponašanja i razvili empatiju i socijalne veze“ (Rawlinson, 2000 Kipper i Ritchie, 2003, str. 14). No, ta su istraživanja bile kvalitativne analize. Prvo meta-analitičko istraživanje učinkovitost psihodramskih tehnika proveli su Kipper i Ritchie (2003).

S teorijske strane, Kipper je psihodramu doživljavao kao skup kliničkih procedura (tehnika) koje zajedno čine psihodramsku intervenciju. Kipper i Ritchie (2003) recenzirali su empirijska istraživanja objavljena u zadnjih 35 godina (1965.-1999.) o učinkovitosti zamjene uloga, dubliranja, igranja uloga i terapija koje su kombinirale nekolicinu psihodramskih postupaka (višestruke tehnike). Koristili su podosta strog kriterij uključivanja, što je rezultiralo time da su zaprimljene 23 publikacije. Prvotna recenzija uključivala je uzimanje članaka sa citatnog indeksa Social Sciences Citation Index i čitanje članaka u njihovim izvornim publikacijama. Dva nezavisna suca birala su završni popis članaka, a sporazumnim dogovorom odabrano je njih 92%. Odabrani članci nisu uključivali one koji se bave sociometrijom. Psihodramske tehnike čija je učinkovitost bazirana na eksperimentalnom istraživanju podijeljene su u četiri kategorije: zamjena uloga, igranje uloga, dubliranje i višestruke tehnike.

Članci su uključivali tehnike koje su intenzivno korištene – 3 do 10 minuta za zamjenu uloga, 5 do 15 za igranje uloga i 3 do 15 minuta dubliranja. Sudionici ovih istraživanja bili su pripadnici kliničke i ne-kliničke populacije. Samo je njih 44% imalo više od jedne seanse.

Kod proračunavanja jačine učinka autori su koristili standardnu devijaciju. 25 istraživanja proizvela su 281 učinak s veličinom uzorka od 1,325.

Rezultati pokazuju umjereni učinak od 0.95, što je kongruentno s učincima vidljivima u meta-analizama učinkovitosti tradicionalne, verbalne grupne psihoterapije. Zamjena uloga pokazala se najučinkovitijom, a nakon nje dubliranje. Višestruke tehnike imale su mali učinak, a igranje uloga skoro nikakav učinak.

Razlika između postupaka (tehnika)

• Dubliranje je znatno bolje od zamjene uloge, višestrukih tehnika i igranja uloga
• Zamjena uloga je znatno bolja od višestrukih tehnika i igranja uloga
• Višestruke tehnike i igranje uloga su jednaki

Bilo bi za očekivati da će kategorija višestrukih tehnika biti najučinkovitija. No iznenađujuće je da se to nije dogodilo. To se vjerojatno može pripisati malom broju istraživanja koja su provedena za tu kategoriju. Mješovite grupe pokazivale su veću učinkovitost od istospolnih grupa. Nije bilo značajnih razlika između kliničkih i ne-kliničkih sudionika. Iznenađuje i to da je ista karakteristika primijećena i s obzirom na broj seansi koje su sezale od 1 do 40. Autori su identificirali nekoliko nezavisnih varijabli i prediktora: „populacija (studenti naspram drugih populacija), spol (istospolno naspram mješovitog) i broj seansi (jedna naspram više njih)“ (Kipper i Ritchie (2003, str. 20). Zamjena uloga se više koristila sa studentima i u istospolnim grupama. Dubliranje se više koristilo s kliničkom klijentelom i u višestrukim seansama. Potrebno je više istrage.

Spomenuto je da je istraživanje u nekim segmentima bilo ograničeno. Prvo ograničenje je, dakako, to da je za meta-analitičko istraživanje dostupan relativno mali broj članaka. Drugo, istraživanje je bazirano samo na člancima objavljenim na engleskom jeziku. Istraživanja objavljena na drugim jezicima kao i neobjavljena istraživanja nisu bila uključena. (Na sljedećoj poveznici možete pronaći recenziju koja uključuje dodatne prikaze: in https://www2.uni-klu.ac.at/claroline/160321 (Documents/Treatment effects).

14. Modalitet ima teorije o normalnom i problematičnom ljudskom ponašanju koje se eksplicitno odnose na učinkovite metode dijagnoze/procjene i terapije/intervencija.

Primjerice teorija susreta i tehnika zamjene uloga u sklopu terapije.

15. Modalitet ima istražne postupke koji su dovoljno dobro definirani da naznačuju mogućnosti istraživanja.

Moreno je osnivač akcijskog i sociometrijskog istraživanja. Tema interpersonalnih odnosa i grupne kohezije dobro je istražena. Preporuča se korištenje popisa interpersonalnih problema tj. IIP (Inventory of Interpersonal Problems; Horowitz, Rosenberg, Bauer, Ureno i Vilasenor, 1988) te strukturalna analiza društvenog ponašanja tj. SASB (Structural Analysis of Social Behaviour; Mensen, 2002). Kao što je već naznačeno u 1. točki, spontanost se sada mjeri novim alatkama. Pokojna Marianne Schneider-Düker (1989) bila je stručnjakinja u analizi uloga i opservaciji grupa u sklopu metode SYMLOG (Systematic Multiple Level Observation of Group-models). Ovo područje istraživanja treba biti ponovno aktivirano. Istraživanje psihoterapeutskog odnosa može se kombinirati s pojmom tele iz psihodrame.

Literatura:

Ameln, F. v., Gerstmann, R. & Kramer, J. (2004). Psychodrama. Berlin: Springer.
Ancelin Schützenberger, A. (1998). The ancestor syndrome. Transgenerational psychotherapy and the hidden links in the family tree. London: Routledge.
Arn, I. A bio-psychological analysis of functional gastrointestinal disorders and a clinical trial of its treatment using psychodrama. Karolinska Institute, Stockholm, 1999.
Arn I, Theorell T, Uvnas-Moberg K, Jonsson CO. Psychodrama group therapy for patients with functional gastrointestinal disorders–a controlled long-term follow-up study. Department of Psychology, University of Stockholm, Sweden, 1989
Baim, C., Allam, J., Eames, T., Dunford, S. & Hunt (1997). Psychodrama with Sex Offenders. An evaluation of Effects on Victim Empathy and Awareness. South Walls, Stafford, England: The Information Service Unit Staffordshire Probation Service.
Baim, C., Allam, J., Eames, T., Dunford, S. & Hunt (1999). The Use of psychodrama to enhance victim empathy in sex offenders: An evaluation. The Journal of Sexual Aggression 4(1), 4-14.
Bannister, A.
Burmeister, J., Bradshaw-Tauvon, K. & Maciel, M. (Eds). Advancing Theory in Psychodrama. London: Brunner/Routledge.
Burmeister, J., Leutz, G. & Diebels, E. (Hrsg.). (n. d.). Psychodramatherapie. Dokumentation zur Anerkennung als wissenschaftlich anerkannte psychotherapeutische Behandlungsmethode.O. O.: Deutscher Fachverband für Psychodrama DFP.
Bustos, D. (1994). Wings and roots. In P. Holmes, M. Karp, & M. Watson   (eds.),Psychodrama since Moreno (pp. 63-76). London: Routledge.
Chicken, A., Wieser, M., Ottomeyer, K. (2000). Kreativität. In: G. Stumm, & A. Pritz. (Eds.).Wörterbuch der Psychotherapie (p. 386). Vienna: Springer.
Clayton, L. (1982). The use of the cultural atom to record personality change in individual psychotherapy. Journal of Group Psychotherapy, Psychodrama and Sociometry, 35, 111-17.
Clayton, M. (1994). Role theory and its application in clinical practice. In P. Holmes, M. Karp, & M. Watson (eds.), Psychodrama since Moreno (pp. 63-76). London: Routledge.
Downing, G. (1996). Kroppen och ordet (The body and the Word, not available in English) Stockholm: Natur och Kultur.
Farmer, C. (1995). Psychodrama and Systemic Therapy. Karnac Books.
Fontaine, P. (Ed.). (2001). PsychodramaTraining. A European View. Louvain: FEPTO Publications Second Edition, 330 pp.
Fontaine, P. (2003). Le Psychodrame. In M. Elkaïm. (Ed.), A quel psy se vouer. Psychanalyses, psychothérapies: les principales approches (pp. 345-381). Paris : Seuil.
Fox, J. (Ed.). (1987). The essential Moreno: Writings on psychodrama, group method, and spontaneity. New York: Springer.
Fürst, J., Ottomeyer, K., & Pruckner, H. (Eds.). (2004). Psychodramatherapie. Ein Handbuch.Vienna: Facultas.
Holmes, P. (1992). The Inner World Outside. Object Relations Theory and Psychodrama.London: Tavistock/Routledge.
Karp, M., Holmes, P., & Tauvon, K. B. (Eds.). (1998). The handbook of psychodrama. London: Routledge.
Kellar, H., Treadwell, Th., Kumar, V. K. & Leach, E. S. (2002). The Personal Attitude Scale-II: A revised Measure of Spontaneity. The International Journal of Action Methods. Psychodrama, Skill Training, and Role Playing, 55, 1, 35-46.
Kellermann, P. F. (1987). Outcome Research in classical Psychodrama. Small Group Behavior18, 4, 459-469.
Kellermann, P. F. (1991). An Essay on the Metascience of Psychodrama. Journal of Group Psychotherapy, Psychodrama & Sociometry 44, 19-32.
Kellermann, P. F. (1992b). Focus on psychodrama: The therapeutic aspects of psychodrama.London: Jessica Kingsley.